„Zašto bih ja pucao ako je Wölfl ovdje“, skromno bi znao provući naš nekadašnji proslavljeni nogometaš Ratko Kacian kad bi ga upitali zbog čega toliko forsira dodavanja. Iako sjajan pucač, oštroga, snažnog udarca, radije je birao asistencije. Povijest ga uvelike pamti i po takvom „sportskom altruizmu“. Zauvijek nas je napustio 18.lipnja 1949. u svojoj 32. godini od upale srčanih zalisaka.

Kacian je rođen u Zadru, prve nogometne korake načinioj e kao 14-godišnjak u Primorcu iz Biograda da bi s nepunih 16 osvanuo u Osvitu iz Šibenika. Bio je potom sinonim HAŠK-a s kojim je 1938. godine osvojio naslov prvaka tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Točno 10 godina kasnije bio je prvak i s Dinamom. U međuvremenu je, u dresu Hajduka, došao do prvoga mjesta u ligi Banovine Hrvatske, ali to je natjecanje poslužilo tek kao kvalifikacijska skupina za prvenstvo Kraljevine Jugoslavije, koje na kraju nije ni startalo zbog početka Drugoga svjetskog rata.

Za Dinamo je prvi put zaigrao 1. srpnja 1945. u prijateljskom dvoboju protiv Crvene zvezde u Beogradu. Premijeru u službenoj utakmici dočekao je 21. listopada iste godine protiv gradskoga suparnika Metalca. I odmah postigao pogodak. Dinamo je pobijedio s 2-0, a to je ujedno bio i prvi poslijeratni službeni nastup plavih.

Za Dinamo je odigrao 57 službenih utakmica uz 19 postignutih pogodaka. Najveći pljesak svakako mami povijesni naslov iz 1948. godine. Dinamo su tada na „mlazni pogon“ nosili Franjo Mara Wölfl, Ratko Kacian i Željko Čajkovski, u dojmljivu slalomu prema pokalu prohujali su pored Crvene zvezde pobijedivši s 5-1, oba puta svladali Hajduk, a u smiraju sezone dohvatili i ključnih 1-0 protiv Partizana, tadašnjega branitelja naslova.

Kacian je upisao 10 nastupa za reprezentacije Banovine Hrvatske i potom NDH, jedan za Jugoslaviju. Bio je i u kadru momčadi koja je osvojila brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu, ali pritom nije ulazio u igru.

Pri kraju karijere imao je ulogu igrača-trenera u zagrebačkom Milicionaru, klubu koji je ubrzo preimenovan u Borac, a potom fuzioniran sa Zagrebom.

Kada je Dinamo u prosincu 1967. osnovao svoju nogometnu školu, nadjenuo joj je ime u spomen na dvojicu veličanstvenih i, nažalost, prerano preminulih nogometaša – Ratka Kaciana i Icu Hitreca. I dok je Kacian ipak igrao za Dinamo, Hitrec je plavima pristupio 1945. u ulozi pročelnika nogometne sekcije tadašnjega Fizkulturnog društva Dinamo unatoč tome što je paralelno nastavio raditi kao jedan od čelnika HAŠK-a, kluba koji je nakon rata promijenio naziv u Akademičar.