Vrijeme prolazi, ali sjećanje na njegov osmijeh i vedar duh ne blijedi... Ove je subote, 2. svibnja, prošlo 13 godina otkako nas je zauvijek napustio naš dragi i nikad prežaljeni Ivan Turina.

U mislima se isprepliću sjeta, tuga i silan ponos, pogotovo kad i danas na Dinamovim utakmicama, bilo s razglasa ili s tribine, zagrme stihovi: „Prolazi sve, sva ljeta, zime sve...“ I ponovno u duhu ove stare zagrebačke balade možemo dodati: Dinamovo sjećanje i ljubav prema našem Ivanu Turini nikad neće proć.

Tim je povodom Dinamova delegacija položila vijence i zapalila svijeće na njegovu posljednjem počivalištu na zagrebačkom Miroševcu. Popularni Joja, kako su ga od milja zvali i prijatelji, poznanici, navijači i kibici, rođen je u Zagrebu 3. listopada 1980., prve je korake načinio u svojoj Dubravi, ondje je kao dječak prvi put i navukao vratarske rukavice, a nedugo potom u neposrednom susjedstvu, u Maksimiru, u Dinamovu dresu rastao je i stasao još od pionirskih dana.

Bio je u kadru plavih u četiri sezone u kojima su osvojili naslov prvaka i u tri u kojima su podizali pokal pobjednika Kupa. U tom su opusu dohvatili dvije dvostruke krune. Zadnji je nastup za maksimirski klub upisao u travnju 2010. godine u pobjedi protiv Varteksa u Varaždinu s 2:1 kad je na poluvremenu zamijenio Tomislava Butinu. Nedugo potom potpisao je za švedski AIK iz Stockholma gdje je tri godine kasnije, te kobne svibanjske noći 2. svibnja 2013. iznenada preminuo u snu u svom domu u Stockholmu u 33. godini.

Uvijek stasit i goropadan među vratnicama, a pritom dječački razigran izvan terena, privlačio je svojim decentnim humorom. Uvijek je imao onaj skriveni smiješak „u kutu usana“ i bio spreman razvući ga u puni osmijeh pa u duhu vicmahera razveseliti društvo... I takvog ćemo ga pamtiti.

Dragi naš Ivane, zauvijek si u našim mislima, hvala Ti na svemu, neka Ti je vječna slava.