Nemaš račun? Registriraj se

Registracija je uspješno izvršena. Na tvoj mail smo poslali link za potvrdu korisničkog računa.

Hvala vam
Nova Lozinka

Uspješno ste potvrdili svoj korisnički račun

Molimo odredite svoju lozinku prije nego nastavite

Odabrali ste resetiranje lozinke

Molimo postavite novu lozinku za svoj korisnički račun

Nemaš račun?
Nemaš račun? Registriraj se

Postani dio Dinamove obitelji!

Registriraj se i uživaj u svim pogodnostima korisničkog računa na Dinamovoj stranici

Presented by

PSK logo

Ne možeš pronaći ono što tražiš?
Možda ti pomogne nešto od sljedećeg:

Posljednji pozdrav

In memoriam: Preminuo Pero Zlatar

U petak 24. srpnja u svojoj 86. godini napustio nas je veliki zaljubljenik u plavu boju, nekadašnji Dinamov tajnik i direktor, proslavljeni novinar, publicist i veliki navijač maksimirskog kluba, naš dragi Pero Zlatar.

Popularni hrvatski novinar, putopisac, reporter od proljeća je 1987. godine kratko vrijeme bio Dinamov direktor, u predsjedničkoj je ulozi bio na čelu još jednoga zagrebačkoga sportskog simbola, košarkaškog velikana Cibone.

U njegovu bogatom publicističkom opusu nalaze se tri djela koja su usko vezana uz povijest našega kluba. Prvo je 1963. napisao knjigu „Golovi Dražana Jerkovića“ u čast Dinamova napadača koji je godinu ranije postao najbolji strijelac Svjetskoga prvenstva. Ubrzo je, 1965. godine, objavio biografiju još jednoga slavnog maksimirskog napadača, „Loptu ima Zambata“. Naposlijetku, 1982. je objavio presjek tadašnje zlatne generacije pod naslovom „Priča o Dinamu“.

Rođen je u Skopju 26. listopada 1934. godine, bio je urednik brojnih Vjesnikovih izdanja pa tako i u Sportskim novostima od 1975. do odlaska u Beograd 1981. Sveprisutan je bio u hrvatskim medijima kao novinar, ali i putopisac koji je priredio reportaže iz više od stotinu zemalja.

“Kad kažem Dinamo, pomislim – Zagreb. Kad kažem Dinamo Zagreb, pomislim – Hrvatska”, slikovito je govorio Zlatar, a svoju je vezu s purgerskim klubom opisao i u predgovoru klupskoj monografiji:

Kad sam 1940. prvi put došao u Zagreb odsjeli smo u hotelu na Zrinjevcu. Tada sam se prvi put vozio u tramvaju, oduševio se posjetom 'zvjerinjaku' u Maksimiru i, napose, time što sam gledao prijateljsku utakmicu Gradjanskog, koji je te godine postao prvak Jugoslavije. Još sam od oca čuo da je Dinamo nasljednik Gradjanskog i da je listom privukao njegovu vojsku simpatizera. O zagrebačkoj nogometnoj prošlosti puno sam naučio od dobrog čovjeka, sposobnog odvjetnika, erudita i kozera bez premca, doktora Jerka Šimića, brata glasovitih pisaca Antuna Branka i Stanislava Šimića, čuda od enciklopedijskoga pamćenja, vatrenoga poklonika Gradjanskog u čijoj je upravi bio sedam godina, od 1934. do 1941. Iskazao se i kao zapaženi športski izvjestitelj. Šimić mi je znao reći da su u Dinamo presađeni srce, duša i hrvatski duh Gradjanskog.”

Posebno se sjećao Dinamova nastupa 18. travnja 1948. godine, četiri dana nakon što se doselio u Zagreb. Plavi su tada svladali Partizan s 1:0 i osigurali naslov prvaka.

“U mojim amarkorderskim uspomenama o Dinamu još je sijaset neizbrisivih zrna.

Primjerice, kad su plavi 3. listopada 1951. na maksimirskoj travi nadigrali proslavljeni bečki Rapid sa čak 6:2. Bio je radni dan, a mi smo poslijepodne morali biti u školi. Zamolili smo razrednika da nas pusti, a on – ni da čuje. Kakva utakmica, kakav Rapid, molim vas lijepo!? I kako se on oglušio na naše molbe, nas nekolicina najzaraženijih nogometom jednoglasno smo presjekli i odlučili markirati s nastave, pa što bude! Ta Rapid, ti bokca, ne gostuje svaki dan u Zagrebu. Među onima koji su zajedno sa mnom na istočnom stajanju derali glasnice našao se i moj vršnjak i školski drug Mirko Barišić, koji je kasnije postao najdugovječniji predsjednik Dinama. Nas nekolicina neposlušnika bili smo kažnjeni ukorima, ali ni trena se nismo pokajali zato što smo zbrisali na utakmicu s Rapidom, koja je dovijeka uljepšala našu nogometom ispunjenu ranu mladost.”

Prisjećao se i znamenitog pogotka Stojana Osojnaka koji je u zadnjoj minuti zatresao mrežu Crvene zvezde i osigurao Dinamu naslov prvaka 1954.

“Sićušni kamenčić ugradio sam u Dinamovu utvrdu kad su me u proljeće 1987. izabrali za glavnog tajnika. Nisam se dugo zadržao na direktorskoj sjedalici, ali se ponosim da sam ipak učinio nešto što je ostalo upamćeno. Smatram da sam klubu ipak više dao onim što najbolje znam – pisanjem. Objavio sam tri nadasve čitane knjige: ‘Golovi Dražana Jerkovića’, ‘Loptu ima Zambata’ i ‘Priča o Dinamu’.”

GNK Dinamo ovom prilikom izražava duboku i iskrenu sućut obitelji i prijateljima Pere Zlatara.

Dragi Pero, neka ti je vječna slava i hvala. Počivao u miru.

 

Kopirano!