Od Rudolfa i Rodolfa do Sigalija

Bio je to „kraljevski“ put nogometnoga kralja – Rudolfa Kralja: od naslova s „purgerima“ do svjetskoga trona s „gaučosima“! U predvečerje dvoboja Hrvatske i Argentine na Svjetskom prvenstvu u svojevrsnom nam se „flashbacku“ pojavljuje sličica našega nekad popularnog napadača Rudolfa Kralja, nogometnoga romantika koji je svoj igrački i životni vijek posvetio upravo ovim dvjema zemljama – Hrvatskoj i Argentini. Uostalom, naš se, zagrebački klub, u svojoj povijesti povremeno ispreplitao sa stazama „gauča“: šestorica su argentinskih igrača nastupala za Dinamo, čak su dvojica članova slavne zlatne argentinske družine sa Svjetskog prvenstva 1978. dio svojega sportskog puta provele u našem klubu, jedna od upečatljivijih utakmica u povijesti Maksimira upravo je gostovanje Racinga iz Buenos Airesa, slavni je Diego Maradona svojedobno nastupio u Maksimiru, a naši su mediji sredinom osamdesetih godina pompozno najavljivali zanimljiv transfer – dolazak Diegova mlađeg brata Huga Maradone u Dinamo.

  U tom kolopletu hrvatsko argentinskih nogometnih odnosa u samim je počecima najviše zvonilo ime – Rudolf. Ili Rodolfo, kako su ga zvali Argentinci. Tada mlađahni napadač zagrebačkog Gradjanskog, Rudolf Kralj, sudjelovao je u pohodu na naslov prvaka 1928. godine. Purgerima je to bio treći trofej najbolje momčadi u bivšoj Kraljevini SHS.

   Tri godine kasnije Rudolf je postao – Rodolfo. Sudjelovao je kao Hajdukov gost na turneji u Južnoj Americi i odlučio ostati u Argentini. Potpisao je za Ferro Carril Oeste, prvoligaša iz Buenos Airesa u kojem je nakratko bio i u dvostrukoj ulozi – i igrač i trener. U nogometu je ostao i nakon igračke karijere, stekao je i titulu profesora, a vrhunac njegova sportskog puta bio je suradnja s kasnijim slavnim argentinskim izbornikom Cesarom Luisom Menottijem. Upravo je Menotti predvodio Argentince do naslova svjetskog prvaka 1978. godine, i to baš u zemlji „gaučosa“. Bila je to godina Marija Kempesa, godina u kojoj su Argentinci u finalu nadigrali Nizozemsku. A, naš je purger Rudolf, ili gaučo Rodolfo, kako je službeno promijenio ime, u to vrijeme bio – tehnički tajnik argentinske reprezentacije, svjetskih prvaka! I sam je Menotti u to vrijeme isticao Kralja kao svojega učitelja.

   U argentinskom je sastavu baš na tom SP-u igrao i jedan kasniji „purger“: Osvaldo Ardiles. Punih 21 godinu kasnije Ardiles je postao trener maksimirskoga kluba i uveo ga u Ligu prvaka! Na startu je natjecanja u skupini odigrao 0:0 na Old Traffordu protiv tada aktualnoga europskog prvaka Manchester Uniteda. Zanimljivo je da su u to vrijeme plavi u pretkolu Lige prvaka izbacili mađarski MTK što je zapravo bio Ardilesov povratak na pozornicu. A, to bismo mogli shvatiti čak i doslovno jer Ardiles je upravo na tom istom travnjaku u Budimpešti – imao filmsku ulogu. Taj mu je travnjak doista bio pozornica. Još je 1981. godine, upravo na stadionu MTK, sniman popularni film sportsko-ratne tematike Bijeg u pobjedu. U glavnoj su ulozi bili Sylvester Stallone i Michael Caine, a sportski dio glumačke postave činile su svjetske nogometne zvijezde: Pele, Bobby Moore, Paul van Himst, Kazimierz Deyna, a među vodećima – Osvaldo Ardiles, koji je u uvodnoj špici žonglerski, uz efekt usporene snimke, prebacivao loptu s leđa preko glave.

   A, ubrzo je potom „žonglerski“ prebacio i – Alexa Fergusona. Prvo iskušenje s plavima u skupini Lige prvaka bio je gostovanje kod europskoga prvaka Manchester Uniteda. Samo tri mjeseca ranije Fergusonova je družina povijesnim preokretom s dva pogotka u sučevoj nadoknadi pobijedila Bayern u finalu Lige prvaka.

 Još je jedan „gaučo“ došao u Dinamo nakon nastupa na Svjetskom prvenstvu: Leandro Cufre. Zaigrao je 2006. na SP u Njemačkoj gdje su Argentinci dogurali do četvrtfinala. Za Dinamo je potpisao tri godine kasnije i prometnuo se u jednoga od najboljih stranaca u povijesti maksimirskoga kluba. U tu bismo kategoriju mogli svrstati i Luisa Ibañeza i Leonarda Sigalija. Zapažen je trag ostavio i Adrian Calello, a plavi su dres nosila još dvojica Argentinaca – Guillermo Suarez i osebujni vratar Pablo Migliore. Štoviše, dvojica se Dinamovih „gauča“ mogu pohvaliti da su s mladom argentinskom reprezentacijom osvojili naslov svjetskoga prvaka: Cufre 1997. i Sigali 2007. godine.

   Zanimljiv je „štiklec“ iz maksimirske povijesti vezan uz davnašnju utakmicu protiv Argentinaca. Prijateljski dvoboj Dinama i Racinga iz Buenos Airesa, odigran 7. veljače 1954. godine, bio je jedan od živopisnijih ogleda u povijesti ovoga stadiona – od cjelokupnoga kolorita do samih događaja na utakmici. Maksimir je bio okupan u šarenilu boja: Dinamo je istrčao u rezervnim dresovima s crno-žutim prugama, Racing u svojim tradicionalnim bojama kakve ima i argentinska reprezentacija, dakle svijetloplavo-bijele pruge, teren je bio potpuno bijel zbog gustoga snijega, lopta crvena... Neki su argentinski nogometaši, nenaviknuti na hladnoću i snijeg, istrčali s termoforima (!) ispod dresova. No, kad bi se guma ohladila uslijed snažne zime, jednostavno su pobacali termofore posred igrališta pa bi ih skupljao sudac... Racing je u to vrijeme bio među ponajboljim južnoameričkim momčadima, a njihov je vratar Rogelio Dominguez kasnije branio za Real Madrid. A, upravo je Dominguez obilježio ovu utakmicu. Zagrepčani su golovima Stojana Osojnaka, Aleksandra Benka i Dionizija Dvornića pobijedili 3:0, ali neposredno nakon zadnjega gola argentinski je vratar, vjerujući da je bila riječ o zaleđu, šakom nasrnuo na suca! Bilo je to minutu prije kraja i utakmica je odmah prekinuta.

  U dresu Racinga danas, primjerice, igra donedavni maksimirski branič Sigali, a u istom su klubu svojedobni igrali i Ibañez i Migliore.