Tog dana, 9. lipnja 1945. godine, u purgerskom je klubu prvi put zaživio naziv Dinamo. Ime simbolizira pokretača energije, a ideja je osvanula na Skupštini održanoj u zgradi Gradske električne centrale u Gundulićevoj 32. Sve se to događalo samo pet dana nakon što je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka.

Gradjanski je tako nastavio egzistirati u obliku Dinama, a HAŠK-ovi “akademičari” pod novim nazivom Akademičar pa Mladost... Zemaljski fiskulturni odbor Hrvatske, ZEFIOH, bio je najviši republički sportski forum ujedno ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini 9. lipnja 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, kasnije je precizno pojasnio:

“Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama”.

Raspuštena je, dakle, uprava kluba, a ne klub. Naziv Gradjanski morao je nestati jer je asocirao na građansku klasu što je bilo protivno tadašnjoj ideji besklasnoga društva. Problem je bio i u prefiksu koji je nosio nacionalni predznak. Upravo je Gradjanski imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali gdje su tada bili zaposleni brojni igrači purgerskoga kluba. U to je vrijeme, neposredno nakon rata, cjelokupni sport bio ustrojen po sovjetskom modelu, na ideji masovnosti, tako da su svi klubovi transformirani u fiskulturna društva što je u praksi značilo da su morali imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju. Sukladno novom ustroju sporta u državi puni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo, s prefiksom FD. Dinamo je bio predstavljen kao klub gradskih komunalnih poduzeća, a gotovo svi igrači Gradjanskog bili su namještenici upravo gradskih komunalnih poduzeća. Dinamo je 1945. nastavio liniju Gradjanskog s istom bojom, stadionom u Koturaškoj, većinom igrača seniorskoga, ali i juniorskog pogona, trenerom, maserom, nadimcima “purgeri” i “modri”, kasnije i gotovo identičnim grbom... Promjene su bile u imenu i ustroju.

Dinamo je svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio igrajući većinu domaćih utakmica na svojem starom igralištu u Koturaškoj, na igralištu Gradjanskog. Iznimno bi, zbog većega kapaciteta, neku jaču utakmicu igrali u Kranjčevićevoj.