Čerček i Rora lansirali Dinamo u europske visine

- Kak sam se ja stalno negdje smucal okolo po terenu, tak znam da je bila neka akcija po desnoj strani, Belin je nešto kombinirao pa dodao Piriću koji se spremao za centaršut. Ja vidim ispred sebe da Zambata kreće na prvu stativu. Ali, imamo sam neki osjećaj – tu bi se moglo nekaj izrodit'. Ja iza Zambija, a kako je Zambi povukao Jackieja Charltona, lopta ih je preletjela i ja se nađem i zakucam. Eto! – s veseljem i danas prepričava Marijan Čerček, strijelac veličanstvenoga Dinamova gola protiv Leeds Uniteda, pogotka koji je plave povukao prema naslovu pobjednika Kupa velesajamskih gradova. Natjecanje je u međuvremenu preraslo u Kup Uefe pa u današnju Europa ligu, a ove srijede obilježavamo i zlatni jubilej – točno pola stoljeća od pobjede protiv Leeds Uniteda 2:0 u prvoj finalnoj utakmici.

Plavi su u uzvratu, odigranom 6. rujna u Engleskoj, izdržali uraganske napade domaćih, sačuvali 0:0 i podigli pokal koji im je osobno uručio Sir Stanley Rous, tadašnji predsjednik Fife. Natjecanje je tada bilo pod okriljem svjetske nogometne federacije, a Uefa ga je preuzela 1971. pri čemu praktički niti nije mijenjala format niti sustav samoga Kupa.

Dinamo je, dakle, pobijedio pogocima Čerčeka u 39. i Krasnodara Rore u 59. minuti.

– Sjećam se kad sam zabil gol. Sav sretan pogledam prema semaforu da pogledam svoje ime, a tam piše – Pirić. Kak' sad Pirić?! Onda vidim da brišu i prepravljaju pa si mislim 'sad bu OK'. Kad ono umjesto Pirić, napišu Gutzmirtl? Pa, kaj je ovo? Al, kad smo izlazili iz svlačionice na teren početkom drugoga poluvremena, vidim da na semaforu piše Čerček. E, sad je u redu, ha ha ha... –  prisjetio se popularni Čera.

Dinamo je u finalne oglede protiv Leedsa ušao bez Branka Zebeca, trenera koji je plave doveo do finala i s kojim je momčad preletjela preko Juventusa u četvrtfinalu, a potom i protiv Eintrachta.

– Zebec je u ljeto 1966. došao onako nenadano, tiho. Nitko to nije znao, nije brujala štampa. Isto tako je inkognito i nestao sa zagrebačke nogometne pozornice godinu kasnije. Ja sam bio njegov pomoćnik i sredinom osamdesetih, bili smo kućni prijatelji... Nikad, ali baš nikad u sve te godine nisam došao u situaciju da saznam zbog čega je napustio Dinamo – kaže Rora, popularna maksimirska jedanaestica, strijelac drugoga Dinamova gola protiv Leedsa.

Na Zebecovo je mjesto uskočio nekadašnji znameniti branič Ivica Horvat, jedan od ponajboljih maksimirskih nogometaša svih vremena. Paradoks je da je Horvat u polufinalu bio asistent Eintrachtovu treneru Eleku Schwartzu, dakle u polufinalnim je okršajima Dinama i Eintrachta sjedio na klupi njemačke momčadi! A, upravo je on praktički „izmislio“ Čerčeka.

– I na sam dan utakmice, ujutro u pola 11, uvijek smo imali sastanak i trener je objavio momčad koja će početi. Sjećam se kao danas, do mene je sjedio moj kum Marijan Novak, a ja nisam ni bio svjestan kad mi je rekao: Čera, pa ti igraš! Veli, evo sada te je trener pročitao. Evo, i sad se naježim. A onda ti se još posreći da na jednoj takvoj velikoj utakmici, finalu, zabiješ gol! To je nešto neopisivo, fantastično!

Kakva li je to samo uvertira u karijeru bila? Čerček je tek napunio 18 godina, tek zakoračio u prvu momčad, a u kakav li je raspored uskočio: u svojih prvih pet službenih utakmica igrao je dva finalna okršaja protiv Leedsa i pritom prvenstvene dvoboje protiv sva tri suparnika iz tadašnje „velike četvorke“, dakle Crvene zvezde, Partizana i Hajduka.

Kako god, engleski su skauti bili na tribinama stadiona u Frankfurtu u prvom polufinalnom okršaju Eintrachta i Dinama. Izvjestitelji su isticali da su engleski promatrači napustili stadion već nakon vodstva Nijemaca 2:0 i da su u bazu isključivo slali izvješća o – Eintrachtovim igračima. Na uzvrat u Zagreb nisu dolazili.

No, zato je momčad Leedsa skautirao – Dražan Jerković. Proslavljeni je maksimirski centarfor u doba dvoboja protiv Eintrachta bio tehnički direktor kluba, dok je na ljeto preuzeo funkciju predsjednika stručnog odbora. Leedsovu je družinu pratio na utakmici u Manchesteru.

„Neugodniji su od Eintrachta, igraju s više snage. Igra? Rušilački uragan“, opisivao je Jerković.

Zvijezda momčadi bio je branič Jackie Charlton, proslavljeni, karizmatični branič engleske reprezentacije, brat znamenitog centarfora Bobbyja. U ofenzivi je ordinirao miljenik navijača, Billy Bremner...

Nakon sjajne predstave, bajkovite promocije tinejdžera Čerčeka, Rorina maestralnog pogotka i pobjede s obećavajućih 2:0 slijedio je odlazak u – lavlje ralje. Leeds na Elland Roadu... Bremner je iskričavim izjavama uoči uzvrata jačao samopouzdanje i sebi i suigračima motivirajući i publiku: „Istrgnut ćemo pehar iz Dinamovih ruku!“

Njegovi su suigrači, međutim, više hvalili suparnika nego se hrabrili uoči uzvrata. Charlton je provukao: „Dinamo je imao sjajan dan, ima momčad europske klase, a mi nismo imali sreće. Samo dva opasna udarca i primili smo dva gola.“

Mike O'Grady je dodao: „Ne znam kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Njih dvojica ne znaju što je pogreška. Vratar Škorić je odličan, ali u uzvratu mu obećavam vatromet.“

U uzvratu je bilo baš tako: Vatromet pred Dinamovim vratima, ali i nesavladivi Ramljak, Blašković i vratar Škorić. Za najveći pokal u klupskoj povijesti!

Zagreb, 30. kolovoza 1967.

Kup velesajamskih gradova, finale, prva utakmica

Dinamo – Leeds United 2:0

Stadion Maksimir

Dinamo: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gutzmirtl, Rora

Trener: Ivica Horvat

Leeds United: Sprake, Reaney, Cooper, Bremner, Charlton, Hunter, Bates, Lorimer, Belfitt, Gray, O'Grady

Trener: Don Revie

Sudac: Adolfo Bueno Perales (Španjolska), Gledatelja: 35.000

Strijelci: 1-0 Čerček (39.), 2-0 Rora (59.)