Nemaš račun? Registriraj se

Registracija je uspješno izvršena. Na tvoj mail smo poslali link za potvrdu korisničkog računa.

Hvala vam
Nova Lozinka

Uspješno ste potvrdili svoj korisnički račun

Molimo odredite svoju lozinku prije nego nastavite

Odabrali ste resetiranje lozinke

Molimo postavite novu lozinku za svoj korisnički račun

Nemaš račun?
Nemaš račun? Registriraj se

Postani dio Dinamove obitelji!

Registriraj se i uživaj u svim pogodnostima korisničkog računa na Dinamovoj stranici

Presented by

PSK logo

Ne možeš pronaći ono što tražiš?
Možda ti pomogne nešto od sljedećeg:

Igor Jovićević, trener Dinama II

Volim ovaj klub, plavu boju, to je neizbrisivo!

Autor fotografije: gnkdinamo.hr

U dječačkim danima prvak u krosu, u tinejdžerskima glavni „fantasista“ u Dinamovoj školi, „desetka“ koja je u svojem uzrastu bila motor momčadi u reprezentaciji, najbolji igrač kadetskog Europskog prvenstva, a kasnije – jedan od petorice najdarovitijih stranih igrača u povijesti madridskog Reala!

Među petoricu najboljih talenata u povijesti kraljevskoga kluba uvrstio ga je Ramon Martinez, nekadašnji glavni, a kasnije sportski direktor Reala... I tako sve do ozljede u dresu mlade hrvatske reprezentacije. Igor Jovićević, jedan od najvećih talenata hrvatskoga nogometa, sin proslavljenoga maksimirskog braniča iz 1970-ih godina, Čede Jovićevića, već je praktički pokrenuo karijeru na „raketni pogon“ kojim je trebao uzletjeti u svjetsku nogometnu orbitu kad ga je na pragu 22. rođendana zakočila teška ozljeda križnih ligamenata koljena. Dvije i pol godine stanke, i to u formativnim godinama, bile su suviše velika prepreka. Upravo je zato Jovićević ustrajan da sve ono što je propustio u igračkoj karijeri nadomjesti sada u – trenerskoj. Ustrojio je plan i sustav rada u školi ukrajinskog Karpatija, gdje je vodio i udarni sastav, a s posebnom strašću i iščekivanjem prihvatio je ulogu trenera Dinamove druge momčadi.

Nedavno je Jovićević s mladom maksimirskom momčadi krenuo u sezonu Druge HNL, a već na samom otvaranju slijedio je – povratak kući: u Veliku Goricu. Dinamo II je u 1. kolu morao u goste Gorici.

– Bile su mi četiri godine kad smo se iz centra Zagreba, iz Ribnjaka, preselili u Veliku Goricu tako da sam praktički dečko iz Gorice, ha ha ha... Sjećam se da sam sa šest godina došao na trening u tadašnji Radnik, a kako sam mislio da idem samo na razgovor, a ne i na trening, vježbe sam odradio u – trapericama. Uglavnom, odradio sam nekoliko treninga, htjeli su da ostanem, ali otišao sam na probu u Dinamo. Kad su mi u Maksimiru, nakon što sam prošao probu, rekli neka donesem dvije fotografije i rodni list, tada me trener Zdenko Kobešćak pitao je li mi Čedo što u rodu. Kad sam rekao da mi je to otac, Kobešćak se naljutio. Čak šest mjeseci nije pričao s mojim tatom jer mu on nije rekao da ja dolazim na probu. Tata je htio da se za sve izborim sam.

Svojedobno su vas najavljivali kao novoga Zvonimira Bobana, ali nije vam on bio jedini uzor...

– Svi smo mi htjeli biti Boban, Mlinarić... Ali, na nas je toliko snažno utjecao trener Kobešćak da smo željeli biti i kao – on. Nama je naš trener bio uzor. Bio je jako strog, ali nam je kroz igru znao pokazati kako brzo donositi odluke. Danas vidim da se upravo tu radi razlika između igrača, u brzini donošenja odluka. S njim smo to svakodnevno radili, on je imao pristup da te primora na razmišljanje. Zaustavljao bi akcije pa vas pitao što sad, koji je sljedeći potez.

Gledajući vaše treninge, čini se da ga u tom dijelu nastojite slijediti?

– Ostavio je veliki trag na mene, ali ostavili su ga i drugi treneri koji su me vodili u karijeri kao Rafa Benitez ili Vicente del Bosque... Možda sam taj agresivniji pristup taktičkih zahtjeva primio preko Beniteza, recimo ulogu stratega koji kreira trenažni proces. Kad igrač završi trening, mora shvatiti što je radio na tom treningu, mora postojati konstantna interakcija trenera i igrača.

Koliko ste zadovoljni stanjem kakvo ste zatekli u momčadi?

– Zadovoljan sam. Ma, prvo sam zadovoljan što sam uopće došao u Dinamo i što vidim dečke s tim grbom. Neodoljivo podsjećaju na moje dane. Kad vidim njih, vidim sebe, onu iskru u očima kad dolaze na trening.

Na čemu ćete, osim volje i rada, najviše inzistirati kod igrača? Na terenu ste bili ofenzivac, a nekako ispada da baš igrači-ofenzivci kasnije budu – treneri-defenzivci. I obrnuto.

– Možda postoje određeni strahovi trenera. Ne želim primiti gol, uvijek sam mrzio gubiti pa vjerojatno taj strah od primljenog gola ili od poraza tjera da budem agresivniji, da oduzmem loptu, silno želim da je lopta kod mene. Jer kad je kod mene, koliko toliko sam siguran, suparnik se mora pomicati u odnosu na tebe, trošiti snagu, time gubiti koncentraciju i uvijek se nađe rupa gdje možeš biti opasan po gol. Hoću i dečkima usaditi pobjednički mentalitet na samom treningu. Ne može vježba proći, a da se ne zna tko je pobjednik.

Kako biste opisali sebe kao igrača? Doživljavali smo vas kao klasičnu desetku.

– Nogomet se promijenio, često kažem i svojim igračima da ja kao trener danas vjerojatno ne bih u momčad stavio igrača kakav sam bio ja. Dakle, Jovićević trener ne bi uvrstio Jovićevića igrača. I to zato što se nogomet jako ubrzao. Bez obzira na to što si temeljit, pun ideja, taktički potkovan, ali nogomet se igra u oba smjera, u velikom ritmu. Izumiru klasične desetke, Totti je otišao, Del Piero još puno prije... Danas su to druge špice, moraju imati sposobnost igranja između linija, dati zadnji pas, ući u završnicu, organizirati napad, dati ritam momčadi, oko tebe se sve vrti, moraš biti opasan za gol.

Koliko vam je bila teška prilagodba po dolasku u najveći svjetski klub?

– Znate li kako je to izgledalo? Dolazim u Real misleći za sebe da sam jako dobar jer sam dobivao nagrade na europskim turnirima, proglašen najboljim igračem kadetskoga EP... Kad ono, oko mene u Madridu odjednom „igrači-zvijeri“. Svi znaju s loptom! Sad više nisi jedini nego – jedan od njih. Sad si u sustavu u kojem se potpuno moraš podrediti taktičkim zahtjevima. Prije je bilo: „daj mi loptu, ja ću riješiti“. Sad je odjednom: „daj loptu drugom, i on može riješiti“. Bilo je jako teško prilagoditi se.

Karijeru vam je zakočila i usmjerila ozljeda ligamenata u kvalifikacijskoj utakmici mlade reprezentacije protiv Ukrajine u Kijevu. Krenuli ste u dribling i što se tada dogodilo?

– Sjećam se, kad sam ležao u trenutku ozljede, pogledao sam na semafor i igrala se 13. minuta. Išao sam u dribling, krivo stao, koljeno se zarotiralo i čulo se kako je puklo. A to  mi je bila zadnja utakmica u sezoni. Završili smo prvenstvo s Realom II, trener Benitez dao nam je plan individualnog rada za vrijeme odmora. Kako god, ostala mi je još godina dana ugovora s Realom, a ja sam na rehabilitaciju potrošio više od dvije. Spasio me doktor Hrvoje Šojat intervencijom u bolnici na Svetom Duhu. Dvije godine sam šepao, a samo dva dana nakon njegovoga zahvata već sam se uspio rehabilitirati. Kao da mi se drugo disanje otvorilo. Dobio sam novu motivaciju, ali nikad više nisam na terenu bio lucidan i moćan kao prije.

Ipak, uspjeli ste u karijeri istrčati na maksimirskom stadionu.

– Jesam, ha, ha, ha... U dresu Zagreba u HNL-u, nedugo nakon zahvata dr. Šojata. Padala je kiša, emocije su bile jake. Dinamo nas je pobijedio, ali san mi je bio zaigrati na terenu u Maksimiru. U redu, s pionirima sam igrao predigru uoči utakmice Dinama i Crvene zvezde pred 50.000 ljudi.

Svojedobno je vaš intervju osvanuo na Uefinoj službenoj web stranici gdje ste istaknuli da ste emotivno vezani isključivo za Dinamo, da posebno pratite i proživljavate rezultate maksimirskoga kluba.

– To sam uvijek govorio. Odavde sam izašao, s ovoga terena. Takve emocije ili imaš ili nemaš, to je unutra. Volim taj stadion, taj klub, a u kući imam i idola, svojega oca koji je za Dinamo odigrao više od 400 utakmica. To je plava boja, Dinamova krv, neizbrisivo! Taj sam osjećaj cijeli život vani pronosio. Pa, sjećam se, još smo kao tinejdžeri na utakmice dolazili sa 'spitfire' jaknom okrenutom na narančastu stranu.

Trenerski počeci bili su u klubu u kojem ste završili igračku karijeru, u ukrajinskom Karpatiju. Ondje ste, zapravo, bili igrač, a potom trener juniora, mlade momčadi, seniora, sportski direktor...

– Karijeru sam završio 2004. godine, a predsjednik mi je 2010. ponudio petogodišnji ugovor za mjesto sportskoga direktora. Ja sam već bio u Sesvetama upisao trenersku akademiju HNS-a, ali uloga sportskoga direktora zakočila me u daljnjem obrazovanju jer sam morao puno putovati, tražiti pojačanja, biti aktivan na tržištu, raditi analize za prvu momčad jer smo igrali u skupini Europa lige. U pretkolu smo izbacili Galatasaray, bio je to povijesni uspjeh! Tada je predsjednik došao na ideju da preuzmem mladu momčad, a kasnije kadetsku. Nisam u početku bio sretan, nisam shvatio što to znači, ali na dugo razdoblje plan je bio jasan. Kad sam postao trener prvoga sastava, u ruke sam dobio igrače koje sam formirao kroz juniorsku i mladu momčad. Dakle, kroz U-19 i U-21 momčad upoznavao sam i formirao igrače koje sam kasnije vodio u seniorima.

Kohezija seniorske i mlade momčad bitna je i u Dinamu, a tu je ponajprije važna suradnja vas i trenera Marija Cvitanovića.

– Razgovaramo, komunikacija je tečna, on je šef stožera prve momčadi i poštovanje je maksimalno. Uostalom, kolege smo s akademije, znam ga dobro kao čovjeka i trenera. Tu je i sadašnji trener naših juniora, Tomislav Rukavina, a sva trojica smo praktički ista generacija... Dakako, svi se moramo podrediti prvoj momčadi, jer ona je najvažnija.

Trenirali su vas, dakle, i Benitez i Del Bosque... Koliko su oni različiti?

 

 – Bilo je zanimljivih situacija. Sjećam se da su nas treneri, recimo Benitez, čak vezali konopcima na terenu i tako složili u formaciju 4-4-2. Vuče te konopcima da dobiješ osjećaj kad i kako osiguravaš leđa suigraču. Onda te navodi koliko metara razlike mora biti između linija i slično... To je vidio kod Arriga Sacchija u danima slavnoga Milana. A, Sacchi je znao vrhunski zonski presing s Baresijem, Costacurtom... To je bio malo tvrđi sistem vođenja. Recimo, Del Bosque je vodio mekšom rukom, imao je posve drukčiji pogled na nogomet. A, obojica su bili uspješni, obojica europski prvaci. Pokušavam izgraditi svoj stil, izbalansirati. A, znate li što je bitno? Ma, bitno je da si pravedan, da igrači osjete da si pravedan.

Kopirano!